Klasifikacija naftnih i plinskih bušotina tehnika povećanja proizvodnje

Tehnologija povećanja proizvodnje naftnih i plinskih bušotina tehnička je mjera za poboljšanje proizvodnog kapaciteta naftnih bušotina (uključujući plinske bušotine) i kapaciteta apsorpcije vode bušotina za utiskivanje vode. Uobičajeno korištene metode uključuju hidrauličko frakturiranje i obradu kiselošću, uz eksplozije u bušotini, obradu otapalom itd.

1) Proces hidrauličkog lomljenja

Hidrauličko frakturiranje uključuje ubrizgavanje tekućine za frakturiranje visoke viskoznosti u bušotinu u velikom volumenu koji premašuje apsorpcijski kapacitet formacije, čime se povećava tlak na dnu bušotine i dolazi do lomljenja formacije. Kontinuiranim ubrizgavanjem tekućine za lomljenje, pukotine se protežu dublje u formaciju. Određena količina propanta (uglavnom pijeska) mora biti uključena u tekućinu za lomljenje kako bi se spriječilo zatvaranje pukotine nakon što se pumpa zaustavi. Pukotine ispunjene propantom mijenjaju način curenja nafte i plina u formaciji, povećavaju površinu curenja, smanjuju otpor protoka i udvostručuju proizvodnju naftne bušotine. “Plin iz škriljevca”, koji je nedavno vrlo popularan u globalnoj naftnoj industriji, ima koristi od brzog razvoja tehnologije hidrauličkog frakturiranja!

2) Tretman zakiseljavanjem naftnih bušotina

Obrada zakiseljavanjem naftnih bušotina podijeljena je u dvije kategorije: obrada solnom kiselinom za formacije karbonatnih stijena i obrada tla kiselinom za formacije pješčenjaka. Općenito poznato kao acidifikacija.

►Obrada karbonatnih stijenskih formacija solnom kiselinom: karbonatne stijene poput vapnenca i dolomita reagiraju s klorovodičnom kiselinom i stvaraju kalcijev klorid ili magnezijev klorid koji je lako topiv u vodi, što povećava propusnost formacije i učinkovito poboljšava proizvodni kapacitet naftnih bušotina. . U temperaturnim uvjetima formacije, klorovodična kiselina vrlo brzo reagira sa stijenama, a većina se troši blizu dna bušotine i ne može prodrijeti duboko u naftni sloj, što utječe na učinak zakiseljavanja.

►Obrada tla kiselinom u formaciji pješčenjaka: Glavne mineralne komponente pješčenjaka su kvarc i feldspat. Cementi su uglavnom silikati (kao što je glina) i karbonati, a oba su topiva u fluorovodičnoj kiselini. Međutim, nakon reakcije između fluorovodične kiseline i karbonata doći će do taloženja kalcijevog fluorida, što nije pogodno za proizvodnju naftnih i plinskih bušotina. Općenito, pješčenjak se tretira s 8-12% klorovodične kiseline plus 2-4% fluorovodične kiseline pomiješane s kiselinom tla kako bi se izbjeglo taloženje kalcijevog fluorida. Koncentracija fluorovodične kiseline u kiselini tla ne bi smjela biti previsoka kako bi se izbjeglo oštećenje strukture pješčenjaka i nesreća u proizvodnji pijeska. Kako bi se spriječile neželjene reakcije između kalcijevih i magnezijevih iona u formaciji i fluorovodične kiseline i drugi razlozi, formaciju treba prethodno tretirati klorovodičnom kiselinom prije ubrizgavanja tlačne kiseline. Raspon predtretmana trebao bi biti veći od raspona kiselinske obrade tla. Posljednjih godina razvijena je tehnologija autentične kiseline tla. Metil format i amonijev fluorid koriste se za reakciju u formaciji za stvaranje fluorovodične kiseline, koja djeluje unutar visokotemperaturnog naftnog sloja u dubokim bušotinama kako bi se poboljšao učinak obrade tla kiselinom. Time se poboljšava proizvodni kapacitet naftnih bušotina.